Glava mi je bila prepuna i ne samo zbog tog neuspjelog snimanja, već i zbog svih drugih obaveza, briga i misli koje su se nagomilale. Znao sam da mi je potrebna pauza, ali ne obična pauza. Trebao sam nešto što će me vratiti sebi, nešto što će mi omogućiti da ponovo vidim stvari jasno. I tako sam odlučio da odem u šumu.
Moja najbolja prijateljica, Dita, obično je uvijek sa mnom na ovakvim šetnjama. Ona je moj pas, vjerni suputnik i neiscrpni izvor radosti. Međutim, tog jutra nije mogla da ide sa mnom, već neko vreme ju boli zadnja noga. Gledao sam je kako leži na svom omiljenom mjestu, njezinom krevetu, pomalo tužna, ali i dalje mašući repom kao da mi govori: Idi, treba ti ovo. Njeno odsustvo je učinilo šetnju drugačijom, ali sam osjećao njeno prisustvo u svakom koraku...

Cijeli blog možete pročitati na: Kako sam pronašao smisao u tišini i bistroći uma