Zbog osjećaja krivnje, jer rade cijele dane, propuštaju reagirati primjereno u situaciji kad treba spriječiti djetetovo neadekvatno ponašanje. Rastavljeni i samohrani roditelji, zaposleni roditelji zbog krivnje propuštaju postaviti granice svojoj djeci što dovodi do njihovog neadekvatnog ponašanja kad odrastu.

Događa se da roditelji okrivljuju djecu jer nisu dovoljno dobra, jer nisu kao neki odlikaš iz razreda, jer su odabrali određenog partnera, jer se ne javljaju svakodnevno ili više puta dnevno, jer ne kuhaju, čiste, vrše popravke ili ne vrše, onako često kao roditelji i na način kao što rade roditelji.

Djeca okrivljuju roditelje jer im nisu kupili određenu igračku, odjeću, mobitel, jer su određene stvari branili ili dozvoljavali, jer su ih u nečemu sputavali ili ih nisu sputavali.

Krivnja je prisutna i muško-ženskim odnosima. Žene nabacuju krivnju muškarcima, a muškarci ženama. Tko kome nešto neće činiti, što je netko propustio učiniti ili što je učinio, što je rekao jedan onome drugome.
Krivnja je prisutna i u biznisu. Osjećate se krivi jer ste nešto učinili ili ste nešto propustili učiniti, jer ste imali procjenu koja vas je dovela do neželjenih rezultata, ali i okrivljujete druge jer je neki posao propao, nije se realizirao, nije naplaćen…

I što se događa kad počnete osjećati krivnju? Krene vaš unutarnji dijalog u kojem pronalazite tisuću i jedno opravdanje, objašnjenje za svoju krivnju. E to je meni najzanimljiviji dio kod krivnje.
Krenete tražiti opravdanja i objašnjenja za postupak koji ste učinili ili ste propustili učiniti zbog čega osjećate krivnju. Kada ste našli objašnjenje, opravdanje ili ste prebacili krivnju na nekog drugog, što činimo nakon?
Najčešće ništa, do sljedećeg događaja kada, zamislite, ponavljate isto ponašanje zbog čega ste već osjećali krivnju.

Ponavljate fazu opravdanja ili objašnjenja i pronalaženje krivca u nekom drugom i tako u krug. Ako radite isto, dobivate isti rezultat. Osjećate krivnju SADA zbog nečeg što ste uradili u prošlosti, osjećaj krivnje vas sprečava činiti izbore novih ponašanja, vi ponavljate ona koja vas ostavljaju u određenim odnosima i dovode vas do neželjenih ciljeva i situacija.
I onda opet osjećate krivnju. Vozite u mjestu, zaglavljeni u blatu i dajete gas vjerujući da ćete ovoga puta izaći, a tonete sve dublje i dublje.

Krivnja je tihi i moćan ubojica osobnog rasta i razvoja i najjače oružje koje koristimo u manipulaciji ljudima. Znati što kod nekog izaziva osjećaj krivnje i time se služiti je manipulacija kojom druge prisiljavamo da ispunjavanju naše želje i očekivanja.

Što nam je činiti? Kako se riješiti krivnje? Kako se riješiti krivnje, a zadržati sposobnost primjećivanja kada nekom svjesno ili nesvjesno povrijedimo njegove vrijednosti ili mu nanesemo štetu?

Rješavamo se krivnje tako da preuzimamo odgovornost za svoje riječi, postupke, djelovanja i izbore u životu.
Ako nekog povrijedimo, svjesno ili nesvjesno svojim ponašanjem ili djelovanjem prouzročimo štetu, preuzimanjem odgovornosti za naše djelovanje možemo štetu umanjiti, ispraviti. Kad preuzimate odgovornost onda lako kažete OPROSTI, mijenjate svoja ponašanja, djelovanja, što vas automatski dovodi do drugačijih rezultata. I cijeli proces od trenutka primjećivanja da ste uradili nešto što šteti ili ugrožava drugog, preuzimanje odgovornosti i ispravljanja prati dobar osjećaj.

Preuzimanje odgovornosti uključuje akciju i promjenu vlastitog djelovanja. Možda je i zato teško preuzeti odgovornost. Lakše je osjećati krivnju i ništa ne mijenjati kod sebe, bez obzira koliko se loše osjećali. A krivnja je loš osjećaj, zar ne? Ili nam nije dovoljno loše da bi preuzeli odgovornost, pa nastavljamo sa krivnjom? ILI…?

Dragana M.