Vozeći se jednim zagrebačkim mostom, pogled mi pada na Savu. Ovdje u Zagrebu, mirno teče svome ušću, a stotinjak kilometra dalje uništila je tisuće domova. Puno puta pređem s jedne obale na drugu totalno nesvjesna njenog postojanja. Sigurno nisam jedina koja živi na obalama rijeke nesvjesna njihovog postojanja, njihove snage, bez razmišljanja prelazim mostove često zaokupljena brigama i mislima, sve dok se ne dogodi da rijeke iziđu iz svojih korita i suoče nas sa svojom snagom i moći.

Ovaj svibanj 2014. pamtit ćemo Savu po poplavama. I ne samo Savu, već i Unu i Kolubaru… Pamtiti će i oni koji su evakuirani iz svojih domova pod naletom vodene bujice i mi koji smo bili u sigurnosti svojih domova. Vanredna stanja, evakuacija ljudi i životinja, borba s nabujalom stihijom, zatim povlačenje vode, čišćenje, sprečavanje zaraze i obnova… Trajat će mjesecima dok se ljudi ne vrate uobičajenom životu. Strah, suze, užas, nemoć, ljutnja i još mnoge emocije koje ja ne mogu ni približno znati, jer sam na sigurnom. Mnogo tužnih i herojskih priča.

I dok je tisuće ljudi evakuirano iz svojih domova zbog bujice i valova rijeke, tisuće ljudi stvara val humanosti i pomoći koji je veći i jači od bujica rijeka. Ujedinjeni imamo zajednički cilj: pomoći stradalim ljudima i obnoviti uništena područja. Prekrasno! Rijeke se povlače, vraćaju se u svoja korita i teku svaka prema svome ušću. A mi ostanimo na ovom valu humanosti, suradnje, zajedništva i pomoći, zadržimo ga, hranimo ga i jačajmo ga svakim danom, jer će biti potreban još mjesecima. I kad se izgrade nastradala područja, sjetimo se da je zajedništvo i suradnja temelj razvoja ljudskih bića.

Njegujmo taj dio nas u svakodnevnom životu bez da čekamo rijeke, potrese i prirodne kataklizme da nas podsjete da svatko od nas ima veliko srce!

Velika srca kucaju, rijeke teku, život je lijep!

Dragana M.