Volim tenisice! Volim ih nositi i fascinirana sam jednim njihovim dijelom. Malom plastikom na vrhu svakog žniranca. Često dok se obuvam i vežem tenisice pažnju mi privuče taj mali dio, mali komadić plastike na vrhu žniranaca, koji nam olakšava život.

Jeste li kad pokušali vezati obuću sa žnirancima bez plastike? Krenete u akciju, žniranac se "rascvjeta"… nedostaje plastika… pa onda "frčete krajeve" ne bi li na taj način prošli kroz zadanu rupicu, možda ste malo zapalili vrh i spriječili "cvjetanje" žniranca…..i sigurna sam da postoji još načina. Međutim plastika je nezamjenljiva!

Razlika koja čini razliku!

Postoji li neki naziv za taj mali komadić plastike?
Jeste li se pitali tko je izmislio taj mali komadić plastike na vrhu vašeg žniranca? Ja zamišljam osobu (ne znam spol) koje se muči sa žnirancima i kaže svojim bližnjima, puna oduševljenja i entuzijazma: "Smislit ću nešto za ove moje žnirance, ovo je stvarno muka, mora biti neki način da mi olakša ovo vezanje. I kad izmislim, početi ću proizvoditi i prodavati to, tako da se svaki čovjek koji ima žnirance koristi s mojim izumom."

Ljudi iz njegovog okruženja, puni "podrške i razumijevanja" su govorili: "Ma daj, to ti je bezveze. Mi već generacijama vežemo obuću na ovaj način i što nam fali! Što bi sad izmišljala i to baš ti, od svih ljudi. To je gubitak vremena, nitko to neće koristiti. To ti je glupost, pa ne vežemo obuću svaki dan, bolje izmisli nešto pametnije. Nije to vezanje tako strašno, malo se pomučiš i onda je ok………."

Baš kao u priči o žabi! (I tako smo došli do žabe iz našeg naslova). Mnogi od vas znaju priču o žabi, no neki možda ne znaju, pa da se podsjetimo.

U Žabljogradu se dogovorile žabe za osvajanje vrha velikog tornja koji je bio u njihovom gradu. Nitko do sada u povijesti Žabljograda nije se popeo na vrh tornja. Toranj je bio neosvojiv. Prijavile su se žabe i iz okolnih mjesta za utrku, no puno više bilo publike koja je došla vidjeti utrku u kojoj neće nitko doći do cilja, jer je to nemoguće. Komentirali su iz publike kako je to teško, kako je nemoguće... Utrka je započela. Žaba za žabom je odustajala. Samo jedna je uporno, svojom brzinom i ritmom skakutala do cilja i ostala jedina. Bila je umorna, skokovi su se smanjivali, pratili su je uzvici i uzdasi zabrinute publike, praćeni sumnjom da će uspjeti. I na čuđenje i unatoč svim sumnjama, žaba je stigla do cilja. Nitko ju nije omeo i zaustavio svojim negativnim komentarima dok se nepokolebljivo kretala prema svom cilju. I stigla! BILA JE GLUHA!

I osoba izumitelj/ica je bila "gluha" za izjave dušebrižnika, krenula je u istraživanje, ostvarila svoju želju i dostigla svoj cilj. I mi se danas služimo tim izumom, automatski i bez razmišljanja.

Zbog takvih "gluhih" ljudi naša svakodnevnica je puna stvari koje su u prošlosti bile nemoguće. Avioni, TV, struja, automobili, mobiteli su dio naših života.

Ne tako davno sam sjedila pokraj telefona (narančasti s brojčanikom) i čekala "komada" da me nazove. Sigurno je sigurno, jer nisam mogla znati je li bilo poziva ako nisam bila doma. Mobitel je bio nešto što se koristilo samo u nekoj SF seriji. Danas ne čekamo doma poziv, bez mobitela teško možemo zamisliti život dok hodamo po cesti, sjedimo u kafiću i pričamo.

Razlika koja čini razliku!

Sve oko nas nastalo je tako da je netko imao san i BIO BESRAMNO NESKROMAN. Netko je bio dovoljno hrabar sanjati, san materijalizirati, bio je "gluh" za one koji su govorili da je nešto nemoguće. I svi ti, besramno neskromni ljudi, služili su se mudrostima koje je NLP sistematizirao i sada ih učimo na NLP treninzima.
NLP je za BESRAMNO NESKROMNE, za one koji žele sanjati, materijalizirati svoje snove i kreirati svoj život po svojoj mjeri.

A zlatna ribica? Gdje je zlatna ribica koja ispunjava želje? Ustanite, otiđite do ogledala, pogledajte se i vidjeti ćete je, u vama.

Dragana M.