Poslije kratkog zagrijavanja doma, krećem put Bundeka. Nakon kraće šetnje stižem na Bundek i lagano, mrzovoljno vučem noge stazom koja vodi oko jezera. Kraj mene prolaze veseli biciklisti, šetači i vozači bicikla i roli… Zaobilaze me i prestižu dok se ja vučem lagano i bezvoljno. Možda vam je ovakva situacija poznata?

Sjetim se da sam NLP trener i da je važno pozitivno razmišljati, da imam više tehnika i razne alate na raspolaganju kako bi se motivirao za vježbu i šetnju. Odabirem najlakši i najbrži način te prizivam pozitivne misli! Mislim, mislim i mislim... Tražim nešto pozitivno, i ne ide mi. Nikako da pronađem barem jednu pozitivnu misao u koju svim srcem, svim svojim stanicama vjerujem!
Ne ide mi, OK! Sjetim se jedne pretpostavke: "Ukoliko me to što radim ne dovodi do onoga što želim onda trebam raditi nešto drugo".

Osmijeh na mom licu, možda je malo ironičan… I u tom trenutku našao sam se ispred dijela koji je napravljen za klince i to one najmlađe. Pažnju mi je privukla galama najmlađih posjetitelja Bundeka koji uživaju u svim onim zanimljivim spravama za igru. Veselo su trčali od jedne do druge, glasno se smijali i dozivali mame, tate, bake, djede…

I tada, u tom trenu, krenuše slike u mom sjećanju! Ta galama i pogled na dječje igralište kojim trče ti mališani u meni prizvaše sjećanje na prošlo ljeto. Ljeto kada mi je u posjetu došla moja unuka Lena i kći Iva. Sjetih se Lene i njenog veselog i nasmijanog lica dok je osvajala svaku spravu, dok se pentrala i provlačila kroz razne prepreke. Sama pomisao na te dane u meni je izazvala valove ugode koji su se širili mojim tijelom. Kristalno jasna slika koja je bila kao film dinamična, kroz koju se čula graja djece. Lena me doziva "Deko, deko, deko, pogledaj me!" odzvanjalo je u mojim ušima, lice nam miluje lagani vjetrić koji nas osvježava, dok nas sunce upozorava da se sklonimo u hlad. Imao sam dojam da se sve ponovo događa.

I tako, dok mi slike - u stvari dok mi se smjenjuju filmovi jedan za drugim kroz misli, a tijelom mi struji ugoda u valovima, kao kada bacite kamenčić u vodu i onda se valovi prstenasto šire sve dalje i dalje. E tako, u impulsima se i kroz moje tijelo širila ugoda u tom trenu.
I kada su mi ove prekrasne slike, zvukovi i osjećaj ugode zaokupile misli, na tren sam prestao razmišljati o teškim nogama koje su sada ubrzale ritam, zapažam da brže i lakše hodam.

Ovo valja iskoristiti, tako da me podrži u mojoj šetnji, jer sve što je u nama i sve što nas okružuje može nam koristiti da nam pomogne ostvariti ono što smo namjerili!
Ponovo prizivam slike Lene dok uživa na dječjem igralištu i opet kreću valovi ugode kroz tijelo. Valovi kreću iz trbuha, negdje oko pupka i prstenasto se šire tijelom.

OK. Što sada sa time mogu napraviti? Što imam sada i kako mi to može pomoći da se motiviram za daljnju šetnju?
Svoje misli usmjerim na točku otkuda kreće ugoda dok mislim na te slike Lene - mogu reći dok vidim film koji prolazi mojim mislima, i sada svjesno ubrzavam valove dok držim dlan ruke na mjestu od kuda počinju. Primjećujem da se intenzitet ugode pojačava s brzinom. Ponavljam sve to još jednom, prizivam slike - film i kreću valovi te ih malo ubrzam…
Nastavljam sa šetnjom i sada više ne vučem noge, idem prilično bržim ritmom, tijelo mi je uspravno i na licu primjećujem osmijeh, jeeeee!!!

Nakon par krugova oko jezera krećem put Mamutice, i dalje hodam s osmjehom na licu u odličnom ritmu. Stižem doma dobro raspoložen i nakon istezanja mišića odlazim pod tuš.
Osmijeh mi se ne skida sa lica i tada odlučim ovo podijeliti sa vama. Možda i vama ovo moje iskustvo pomogne da promijenite loše navike sjedenja uz TV i počnete sa laganim šetnjama. Iskoristite ovo i pronađite što je to što vama može okupirati misli tijekom šetnje i poigrajte se sa time što pronađete i uživajte u šetnji.

PS. budite pažljiviji od mene jer ja sam toliko uživao tijekom šetnje da sam malo pretjerao kilometražu za prvi dan šetnje, imam blagu upalu mišića, hehe, nisam niti primijetio koliko sam dugo šetao!
Do sljedećeg bloga ostajte mi živo i zdravo!

Dragan M.