I što ako propustiš princa svoga života? I ne zove on ni drugi, ni treći dan i kreneš u analizu s frendicama o razlozima ne javljanja potencijalnog mistera pravog. Analiza je vrlo detaljna, onako kako samo žene znaju, što je rekao, kako je rekao, možda mu se desilo nešto, možda je izgubio broj, možda ga je strah, eto mi smo samostalne, jake žene, a muškarci se boje takvih žena… I ne sjećam se da nam je ikad palo na pamet da NE želi nazvati. OK, možda i jest u trenutku brutalne iskrenosti, ali smo to vrlo brzo otklonile kao razlog. Razlog zbog kojeg se nije javio jest da nas NE želi nazvati. Ne sviđamo mu se, ne odgovaramo mu. Šutnjom nam šalje upravu tu poruku. Brzo sam naučila ovu lekciju s muškarcima, ali kad sam postala poduzetnica prije 18 godina, nisam to znanje prenijela u poslovnu komunikaciju.

I tako dobivam upite za ponudu nekog treninga, najčešće praćeno velikom hitnosti, jer su odlučili organizirati edukaciju za 15 dana, ili ljudi koji odlučuju za dva dana idu na put ili već neki razlog koji ukazuju na "izuzetnu" organizaciju. I ja, naivni subjekt sjedam, pišem ponude i u ponoć nakon dugog radnog dana, pošaljem ponudu i pogađate ne dobijem nikakav odgovor, niti tog dana, niti drugog…

Jedno vrijeme me ta šutnja dugo mučila. Završavam mail sa rečenicom "u očekivanju Vašeg odgovora srdačan pozdrav" ne bi li dozvala odgovor. I dogodi se šutnja. Mislim ja, hej pa ovo je nepristojno, bar odgovori i potvrdi da si zaprimio mail. Ja nastojim odgovoriti isti dan ili bar sljedeći.

I nije mučilo to samo mene. U razgovorima sam shvatila da šutnja kao komunikacija vrlo nezgodna i da baš muči ljude, kako u privatnom, tako i u poslovnom svijetu.

Zašto nas muči? Zato što ne znamo kako radi naš um.

Naš um radi u petljama. Postoji neki okidač, pokrene petlju, mislimo, djelujemo i da bi se petlja zaustavila treba nam završetak, kraj, trebamo zatvoriti petlju. Ako nemamo zatvorenu petlju um radi dok ju ne zatvori. E sad ima još jedna važna stvar. Sve ima značenje koje mu mi dajemo. I u tom procesu zatvaranja mi šutnji dajemo razna značenja, kako bi zatvorili petlju. Ali stvar je u tome da nam šutnja ne donosi željeno rješenje, a mi bi baš htjeli da se dogodi onako kako želimo, očekujemo i nastavljamo sa smišljanjem raznih scenarija, raznih značenja. Baš kao moje prijateljice i ja sa početka priče kad nas likovi ne zovu, a uzmu broj telefona. I tako se vrtimo u krug, razmišljamo bez kraja i konca, izmišljamo, ljutimo se, tužni smo, okrivljujemo se, propitujemo se. Petlja se nije zatvorila kako želimo, a um traži zatvaranje i nastaje lavina najčešće negativnih misli, emocija, koje otvaraju nove petlje.

Ne uče nas da šutnja jest komunikacija i najčešće znak izbjegavanja, odbijanja, neprihvaćanja, nezainteresiranosti. Šutnja je odgovor kao i svaki drugi, zatvara petlju, ako mi tako prihvatimo i damo značenje koje nas oslobađa.

Danas više ne pišem ponude u ponoć. Kada mi ne odgovore na mail, samo pošaljem mail da mi potvrde primitak, da se nije negdje izgubio u ovoj informatičkoj džungli.

Ne trošim svoju energiju razmišljajući što je razlog ne odgovaranja. Zaključim da osoba nije zainteresirana iz nekog razloga i nastavljam dalje.

I za kraj jednom su mi odgovorili na mail s ponudom nakon tri mjeseca uz ispriku. Dobro je kad vas pozitivno iznenade.

Dragana M.